FOND MEMORIJALA KANTONA SARAJEVO
MUZEJ HEROJA OSLOBODILAČKOG RATA
O MUZEJU
Muzejska postavka “Heroji oslobodilačkog rata” nalazi se u sklopu Multimedijalnog centra Fonda Memorijala na Kovačima. Grupne posjete u danima vikenda moguće je prethodno najaviti i dogovoriti putem navedenih kontakt informacija. Posjete uz stručno vođenje kroz muzejsku postavku mogu trajati od 30 minuta do sat vremena. Ulaz je slobodan.
HEROJI OSLOBODILAČKOG RATA
Safet Hadžić
Safet, Nezira, Hadžić rođen je 28. augusta 1952. godine u Strgačini kod Rudog. Radni vijek proveo je u Sarajevskom vodovodu. Bio je među prvim organizatorima otpora bosanskohercegovačkih patriota koji su se usprotivili podjeli države i organizirali Patriotsku ligu Bosne i Hercegovine. Poginuo je 18. aprila 1992. godine u akciji izuzimanja naoružanja u fabrici namjenske industrije “Pretis” u Vogošći.
Nesib Malkić
Nesib Malkić rođen je u Gornjim Dubravama (Živinice) 5. jula 1961. godine. Bio je aktivno vojno lice. Poginuo je na dužnosti komandanta 210. brdske brigade prilikom izviđanja u rejonu Crne Rijeke kod Olova 25. oktobra 1993. godine. Brigada kojom je komandovao, nakon njegove pogibije dobila je naziv 210. viteška brigada „Nesib Malkić”.
Midhad Hujdur - Hujka
Midhad Hujdur – Hujka ili Mito kako su ga zvali njegovi najbliži saborci i prijatelji rođen je 28. decembra 1953. godine u Mostaru. Kao rezervni policajac prijavio se u Stanicu policije Luka u Mostaru 19. decembra 1991., a samo nekoliko mjeseci kasnije, aprila 1992. postaje simbolom otpora i snage Mostaraca. Poginuo je 30. juna 1993. godine u borbama za deblokadu Mostara.
Mehdin Hodžić
Mehdin Hodžić, u narodu poznat kao kapetan Senad i Crni labud, rođen je 15. oktobra 1957. u Tuzli. Do izbijanja agresije radio je kao policajac u splitskom Ministarstvu unutrašnjih poslova Republike Hrvatske. Krajem 1991. vraća se u rodnu Tuzlu gdje se uključuje u rad Patriotske lige BiH. Poginuo je kao vojnik 10. maja 1992. u selu Zaseok u Sapni, gdje je njegovom zaslugom izvojevana jedna od prvih pobjeda buduće Armije RBiH nad agresorskim snagama.
Izet Nanić
Izet Nanić, sin Rasime i Ibrahima, rođen je 4. oktobra 1965. godine u Bužimu. Bio je drugi od njihovih sedam sinova. Do 1992. godine radio je kao aktivno vojno lice u JNA. Početkom agresije na Bosnu i Hercegovinu postaje komandant jedne od najuspješnijih brigada Armije BiH – bužimske 505. viteške brigade. Poginuo 5 avgusta 1995.
Hajrudin Mešić
Hajrudin Mešić, u ratnim danima poznat kao kapetan Hajro, rođen je 1. 1. 1959. godine u selu Srednja Trnova u općini Ugljevik. Služio je u JNA kao aktivno vojno lice sa činom kapetana. Bio je član Patriotske lige od njenog osnivanja. Poginuo je 30. oktobra 1992. godine u selu Nezuk u akciji uspostavljanja koridora prema Srebrenici.
Enver Šehović
Enver Šehović, sin Zahida i majke Iše, rođen je 15. januara 1967. godine u selu Bujakovina, u općini Foča. Bio je prepoznatljiva nit nastanka i razvoja 13. novosarajevske brigade od koje je poslije nastala Prva slavna i viteška motorizovana brigada. Poginuo je u odbrani brda Žuč, 27. jula 1993. godine.
Adil Bešić
Adil Bešić, sin Adema i Adile, rođen je 5. aprila 1964. godine u Banjoj Luci. Završio je Vojnu akademiju kopnene vojske nakon čega je kao poručnik, a kasnije kapetan JNA službovao u Tolminu do povlačenja JNA iz Slovenije. Adil Bešić napušta Jugoslovensku armiju i prijavljuje se u Teritorijalnu odbranu RBiH u Bihaću, gdje preuzima Odred Teritorijalne odbrane “Gata-Vrsta” u blizini bosanskohercegovačko-hrvatske granice. Poginuo na Grabežu 28.11.1992. godine.
PROJEKAT HEROJI OSLOBODILAČKOG RATA
Projekat “Heroji oslobodilačkog rata” osmišljen je da sačuva sjećanje na devet dobitnika “Ordena heroja oslobodilačkog rata”, a sastoji se od monografije, dokumentarnih filmova urađenih u produkciji TV SA, multimedijalne DVD prezentacije, muzejska postavke, te ove web stranice.
“Ništa što je bilo vrijedno u prošlosti ne odlazi; nijedna istina ili dobro koje je čovjek stvorio nikad ne umire niti može umrijeti.”
(Thomas Carlyle 1795–1881)
FALERISTIKA
Historija vojnih odlikovanja, ordena i medalja vezana je za daleku prošlost još od vremena Aleksandra Velikog, starih Grka i Rimljana. U novom vijeku vojne ordene posebno su popularizirale evropske monarhije poput britanskog kraljevstva. Vojni ordeni u SAD-u dodjeljuju se još od 1780. godine. Među države koje su imale svoje vojne ordene spadaju i zemlje iz našeg susjedstva (Srbija i Hrvatska). Ordeni tzv. Nezavisne države Hrvatske i oni dodjeljivani u
vrijeme Kraljevine Srbije mogu se naći u većini enciklopedija koje se bave faleristikom – naukom koja izučava odlikovanja.
BOSANSKI ORDENI
Boreći se stoljećima za opstanak u burnoj historiji ovih prostora, Bosanci su se također kitili medaljama i ordenima. Najčešće su ih dobivali za herojstvo i za vojne uspjehe u interesu drugih država i imperija. Još od srednjovjekovne bosanske kraljevine, preko pokreta za autonomiju Bosne Husein-kapetana Gradaščevića, borbe Bošnjaka protiv austrougarske okupacije i silnih bitaka u redovima svjetskih imperija, antifašizma i konačne borbe za bosansku
državu, skupljalo se ratno i viteško iskustvo bosanskih heroja. Od vremena austrougarske imperije redali su se na bosanskim reverima ordeni, medalje za vojne zasluge, partizanske spomenice, pa na kraju i ordeni Republike Bosne i Hercegovine.
BOSANSKI ORDENI (nastavk)
Bilo je i onih nezvaničnih. Tako je pjesnik Memedalija Mak Dizdar, umjesto ordena koje srednjovjekovna bosanska država nije poznavala, dodijelio najveće priznanje za hrabrost, ustrajnost i duhovnost srednjovjekovnim Bošnjacima ispisujući stihove Kamenog spavača. U vrijeme Osmanlijske imperije Bošnjaci su ratovali i ginuli na gotovo svim velikim ratištima: u Evropi, Perziji, Rusiji, Africi, ujedno braneći granice Bosne od napada Austrije, Ugarske i Venecije. Spomenimo samo čuveni “Boj pod Banjom Lukom” od 4. augusta 1737. godine kada je 10.000 bosanskih kapetana i boraca izvojevalo apsolutnu pobjedu i natjeralo u bijeg 14.000 austrijskih vojnika koji su im došli na kapije Banje Luke ponuditi iseljenje u Tursku ili ostanak u svojim domovima uz prelazak na kršćansku vjeru.
Nažalost, Bosanci su, uslijed historijskih okolnosti, češće ginuli u tuđim ratovima i za tuđe interese. Za vojne zasluge u borbama u Prvom svjetskom ratu Monarhija je odlikovala 35.637 Bosanaca različitim medaljama za vojne zasluge izvojevane u redovima ove nekada neprijateljske vojske. Među njima je bilo i 146 nosilaca Zlatne medalje–najvišeg odlikovanja u austrougarskoj vojsci. Među 3 miliona vojnika K&K Monarhije Druga bošnjačka regimenta bila je
najodlikovanija jedinica u čitavoj austrougarskoj vojsci sa 56 “zlatnih medalja”.
O herojstvu Bošnjaka u Prvom svjetskom ratu napisane su mnoge knjige, a u znak sjećanja na njih i danas u Austriji, Sloveniji i Italiji možete naći spomenike koji slave njihovo junaštvo. Između ostalog, jedan planinski greben u italijanskim Alpama, njihovi nekadašnji “neprijatelji” Italijani nazvali su Passo del Bosniako (Bosanski prevoj).
Druga je priča Drugi svjetski rat i borba protiv nacizma i fašističke okupacije. Bosna i Hercegovina čiji su građani stoljećima živjeli zajedno bila je poligon za najstrašnije zločine fašista i njihovih pomagača. Istovremeno, u Bosni su se vodile gotovo sve najvažnije bitke Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije. Zahvaljujući njihovoj borbi i pobjedi u ratu 1941– 1945. i danas, iako u izmaglici, žive uspomene na partizane i nosioce Ordena narodnog heroja koji se dodjeljivao „pojedincima, vojnim jedinicama, političkim i drugim organizacijama za izuzetna ili herojska djela u vrijeme rata.“Socijalistička Jugoslavija Ordenom narodnog heroja odlikovala je 1.322 borca, a njih 284 bilo je iz Bosne i Hercegovine. Starije generacije odrasle u vrijeme jugoslavenske države i dalje se sjećaju nosilaca Ordena narodnog heroja poput dr. Mladena Stojanovića (Prijedor), Mustafe Dovadžije (Sarajevo), Omera Maslića (Mrkonjić-Grad), Radojke Lakić (Skender-Vakuf), Marije Bursać (Drvar), Slobodana Principa Selje (Hadžići), Mahmuta Bušatlije (Bugojno), Fadila Jahića Španca, Dragice Pravice i Vase Miskina (Trebinje)... I taman kada su se počele zaboravljati i negirati vrijednosti narodnih heroja iz Drugog svjetskog rata, poginulih u borbi protiv fašizma,
Bosnu i Hercegovinu zahvatio je novi ratni požar. Nakon 50 godina Evropa i BiH ponovo susuočene sa fašističkim ideologijama i simbolima, historijskim revizionizmom i svim onimnajgorim što je fašizam posijao na ovim prostorima. Umjesto Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije potpomognute Atlantskim savezom ikomunističkim Sovjetskim savezom, nasuprot novog fašizma stajali su, usamljeni i golorukiBosanci. Potpuno nespremni za rat. S druge strane, prvi put u historiji, nakon pada Bosne 1463.godine i vremena zaboravljenog bosanskog kraljevstva dinastije Kotromanića, Bosanci su imali priliku da se, braneći pravo na život i slobodu, bore i za svoju državu. Uz silnu vojsku koja jekrenula da stvara „Veliku Srbiju“ na „očišćenoj“ bosanskoj zemlji i kasnijeg odstupanja velikogbroja Hrvata da se bore za cjelovitu Bosnu i Hercegovinu, izgledalo je na trenutak da će Bosna biti lagan zalogaj novih osvajača.
ČUDO BOSANSKOG OTPORA
U tom ratnom bezizlazu probudio se čuveni bosanski inat. Pojavljuju se hrabri ratnici širom Bosne i Hercegovine koji su koji dan ranije bili obični građani, dobre komšije, uzorni sportisti, radnici, policajci, mladi oficiri... Preko noći postaju heroji i što je još važnije, postaju nada ostalim građanima da i Bosna ima svoje branitelje. Narod ih je nazvao „zlatnim ljiljanima“. Bosna je to, pa nije čudo da im se vojska zove po tom prelijepom endemičnom cvijetu (lat. Lilium bosniacum) – hiljadugodišnjem simbolu Bosne. Simbolu čistoće, nevinosti i ljepote. Koristili su ga mnogi bosanski heroji tokom duge historije, počevši od plemićkih porodica do kraljevske dinastije Kotromanića, pa eto sve do Armije Republike Bosne i Hercegovine koja je nastala 1992. godine. U vremenu kada njeni vojnici nisu imali ni oružje, ni uniforme, niti bilo šta što se veže uz moderne svjetske armije, zabilježene su prve ratne pobjede.
RATNO PRIZNANJE “ZLATNI LJILJAN”
“Potreba da se ratni doprinos, najprije pojedinaca a zatim i kolektiva uključenih u odbranuzemlje, prizna i valorizira, pojavila se unutar Oružanih snaga Republike Bosne i Hercegovine u ranoj fazi rata i na početnom stupnju organizacije istih. Ljudski faktor i njegov potencijal zadugo je bio gotovo jedini faktor sa kojim se unutar Oružanih snaga RBiH moglo ozbiljno računati. Istina, u tim prvim danima bilo je dosta stihijskog odlučivanja i nejasnoća vezanih za nivo nadležnosti i kriterija dodjeljivanja priznanja. Ipak, kao najviše ratno priznanje za pripadnike Armije RBiH prihvaćena je značka Zlatni ljiljan.” (Mesud Šadinlija:Počasni nazivi – kolektivna ratna priznanja u Armiji Republike Bosne i Hercegovine) Prva ratna priznanja Zlatni ljiljan počela su se dodjeljivati već u junu/julu 1992. godine u skladu s Pravilnicima o priznanjima i stimulativnim mjerama.3 Prema tadašnjoj i kasnijoj proceduri prijedlozi o imenovanjima dolazili su od nižih formacija (vod, četa, bataljon, brigada) prema Regionalnim štabovima (kasnije Korpusima), što je potvrđivao Glavni štab Armije RBiH. U periodu od 1992. do 1996. godine dodijeljena su 1.733 Zlatna ljiljana.
UREDBA O ODLIKOVANJIMA REPUBLIKE BiH
Objavljivanjem Pravilnika o priznanjima i stimulativnim mjerama Oružanih snaga RBiH 31. decembra 1994. u Službenom listu RBiH (br. 37), uobličena je forma dodjele ratnih
priznanja, te donesena Odluka o dodjeljivanju ordena i medalja za pripadnike Armije RBiH. Ovoj Odluci prethodila je 246. sjednica Predsjedništva RBiH održana 14. aprila 1994. godine5, dan uoči obilježavanja druge godišnjice Armije RBiH, kada je, na inicijativu Ministarstva odbrane, jednoglasno, uz kratku raspravu, usvojen Prijedlog Uredbe sa zakonskom snagom o odlikovanjima RBiH i Prijedlog odluke o dodjeli odlikovanja povodom Dana Armije.
Bilo je to neposredno nakon potpisivanja Washingtonskog sporazuma (18. mart 1994) između naše zemlje i Republike Hrvatske, čime je okončan hrvatsko-bošnjački sukob u BiH. Kako je već 30. marta 1994. u Sarajevu održana konstituirajuća sjednica Ustavotvorneskupštine i usvojen Ustav Federacije BiH, prilikom donošenja Uredbe o odlikovanjima predlagano je da se iz prijedloga izbace priznanja koja neće prihvatiti budući partneri iz hrvatske vojne komponente, uključujući Zlatni ljiljan. Dvoumljenje u vezi sa prihvatanjem prijedloga da se sa ponuđene liste vojnih ordena i medalja usvoje samo Orden heroja oslobodilačkog rata, Orden zlatnog grba s mačevima, Orden za vojne zasluge sa zlatnim mačevima i Medalja za hrabrost prekinuo je uz podršku dr. Mirka Pejanovića ministar odbrane Hamdija Hadžihasanović koji je rekao:”Mi ocjenjujemo da je
sazrelo vrijeme, prošle su dvije godine, da ova država ima i svoja odlikovanja. Ljudi od struke su predložili ovaj tekst, obrađivači su bili oni najbolji koje smo imali; dr.Kasim Trnka vodio je ekipu. Mi predlažemo da se prihvati sve. Ovo je široka lepeza, pa vi odlučite poslije šta ćete koristiti. Uredbom Predsjedništva jednoglasno su prihvaćena odlikovanja prvog ranga za pripadnike Armije RBiH među kojima su bili:Zlatni ljiljan, Orden slobode, Orden heroja oslobodilačkog rata, Orden oslobođenja, Orden zlatnog grba s mačevima, Orden zlatnog ljiljana sa zlatnim vijencem, Orden zlatnog ljiljana sa srebrenim vijencem, Medalja pobjede, Medalja za hrabrost, Medalja otpora, Medalja za vojne zasluge.
“ORDEN HEROJA OSLOBODILAČKOG RATA” KAO NAJVEĆE RATNO PRIZNANJE ARMIJE RBiH
Iako sva ova priznanja spadaju u odlikovanja prvog ranga, često se u javnosti Zlatni ljiljan predstavlja kao najviše ratno priznanje. Ipak, treba naglasiti da se na spomenutoj sjednici ratnog Predsjedništva RBiH od 14. aprila 1994. godine, kada je donesena Uredba o odlikovanjima, kao najveće priznanje spominjao isključivo Orden heroja oslobodilačkog rata. To su posebno isticali Alija Izetbegović i Stjepan Kljujić. U prilog tome da se zaista radi o najznačajnijem priznanju za vojne zasluge idu i činjenice da je dodijeljeno samo 9 Ordena heroja oslobodilačkog rata; svih devet dodijeljeno je posthumno i uz to svih devet odlikovanih pripadnika već ranije je bilo odlikovano dotadašnjim najvećim ratnim priznanjem Zlatni ljiljan.
Tako je na osnovu amandmana LI tačka 5. stav 3. na Ustav RBiH i člana 4. Uredbe sa zakonskom snagom o odlikovanjima Republike BiH (Sl. list RBiH, br. 9/94):Za herojski doprinososlobodilačkom ratu, izuzetno junaštvo i samoprijegor ispoljen u borbenim djejstvima i pri tome ostvarene izuzetne rezultate koji su kod saboraca i građana služili kao primjer, podstrek i dodatni motiv za dalje uspješno suprotstavljanje agresoru na RBiH, Predsjednštvo Republike Bosne i Hercegovine izdalo je Ukaze kojim se posthumno odlikuju Ordenom heroja oslobodilačkog rata: Safet Hadžić, Mehdin Hodžić, Hajrudin Mešić, Adil Bešić, Safet Zajko, Midhat Hujdur, Enver Šehović, Nesib Malkić i Izet Nanić.
NEDODIJELJENI ORDENI
S obzirom da je pri imenovanju nosilaca Ordena heroja oslobodilačkog rata očigledno vođeno računa i o regionalnoj zastupljenosti, nažalost nakon potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma u decembru 1995. godine, i udruživanja Armije RBiH sa hrvatskom, a kasnije i srpskom vojnom komponentom u Oružane snaga Bosne i Hercegovine, nikada nije ispravljena nepravda prema ostalim zaslužnim borcima i regijama koje su dale veliki doprinos u bosanskohercegovačkom pravednom ratu za odbranu od agresije. Tako je bez Ordena heroja oslobodilačkog rata ostao brigadir Zaim Imamović, legendarni komandant odbrane Goražda i 14. divizije, koji je dva dana nakon šestog ranjavanja poginuo na Treskavici 9. oktobra 1995. godine.
NASTANAK MONOGRAFIJE
Pisanje monografije Heroji oslobodilačkog rata započelo je 2010. godine kada je TV Sarajevo odlučila da mi povjeri rad na istoimenom dokumentarnom serijalu. Naredne dvije
godine obilazio sam i snimao priče od Bužima do Teočaka, od Tuzle do Mostara, razgovarajući sa saborcima, članovima porodica, komšijama i prijateljima nosilaca.Ordena heroja oslobodilačkog rata. Imao sam čast da svojim očima vidim originale skoro svih devet ordena sa stiliziranim vitezom srednjovjekovnog bosanskog kraljevstva koje je u ratnim uslovima izradila sarajevska zlatarska radionica Fahrudina Sofića. Zahvaljujući “Fondu Kantona Sarajevo za zaštitu i održavanje grobalja šehida i poginulih
boraca, memorijalnih centara i spomen obilježja žrtava genocida” (Fond memorijala), taj rad pretočen je u ovu knjigu koja se svojim skromnim doprinosom priključuje u red onih rijetkih radova koji nakon rata pokušavaju sačuvati sjećanje na ljude koji su žrtvovali svoje živote za odbranu Bosne i Hercegovine i njenih građana. Slijedeći hronologiju pogibija heroja oslobodilačkog rata nastojali smo ispričati historiju bosanskohercegovačke borbe za nezavisnost od vremena uoči agresije i organiziranja Patriotske lige do velikih vojnih pobjeda V korpusa Armije RBiH 1995. godine. Jedan od rijetkih autora koji se bavi temama vezanim za historiju Armije RBiH – Mesud Šadinlija, primijetio je u jednom od svojih radova da nakon potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma “međunarodnim posredništvom isforsirana društvena realnost nije trebala heroje, već pragmatike”. To je razlog zašto vjerujem da je ova monografija uz sve svoje mahane vrijedan pokušaj da odamo dužnu počast ljudima koje barem naše generacije ne bi smjele zaboraviti. Zahvaljujući njihovoj pravednoj borbi slobodan sam konstatirati da je devet heroja oslobodilačkog rata uz mnoge druge bosanskohercegovačke heroje s puškom u ruci, u ratu koji niko od njih nije želio, branilo vrijednosti civilizacije, principe antifašizma i Opće deklaracije o
pravima čovjeka. Bili su to ratnici “bellum iustum” – ratnici koji su u pravednom ratu do nogu potukli nepravdu!!!
Sead Kreševljaković
GALERIJA
