Osvajanje Sarajeva bilo je glavni cilj agresora, a 6. aprila 1992. godine, na dan kada zemlje Evropske zajednice priznaju nezavisnost BiH, počeli su prvi pješadijski napadi na grad, te se počinje stezati obruč oko glavnog grada BiH.Dio stanovnika, uz pomoć tzv. Jugoslavenske narodne armije, pod vodstvom Srpske demokratske stranke, odlučuje se napustiti grad, zauzeti položaje na okolnim brdima, te započeti opsadu grada. Tako je, nažalost, ubrzo nakon jednog od najblistavijih trenutaka u historiji Sarajeva, nastupio period najstrašnijeg iskustva kroz koje je ovaj grad prošao u preko 500 godina dugoj historiji.

 

Agresorske operacije na zatvaranju obruča oko Sarajeva započele su već s mjesecom aprilom, a početkom maja 1992. obruč je bio potpuno bio zatvoren. Taj obruč, na brdima oko Sarajeva, bio je dug preko 65 kilometara, a sačinjavalo ga je260 tenkova, 120 minobacača, mitraljezi poznati kao „sijači smrti“, višecijevni bacači raketa (VBR), snajperi i nebrojeni komadi manjeg oružja.Prostom računicom dođete do zaključka da je u obruču oko Sarajeva na svakih 35 metara bilo postavljeno jedno artiljerijsko oružje.

 

Meta su bili grad i njegovi stanovnici. Početkom opsade narušeni su svi elementi civilizovanog gradskog života, dostojni čovjeka na pragu 21. stoljeća.. U jednom od najgorih napada u cjelokupnoj opsadi grada, 2. maja 1992., uništene su desetine značajnih gradskih objekata, uključujući gradsku poštu, nakon čega je grad ostao bez telefonskih komunikacija. Obustavljen je javni gradski saobraćaj.U narednim danima grad će ostati bez snabdijevanja vodom, bez električne energije i plina, a zalihe hrane su počele nestajati.Među ciljevima svakodnevnog granatiranja bile su bolnice, škole, džamije, crkve, sinagoge, porodilište, biblioteke, muzeji. Veliki broj civila ginuo je svakodnevno, a više puta u toku opsade grad je bio izložen masakrima u kojim su, istovremeno, na jednom mjestu, ubijane desetine građana dok su čekali u redu za hljeb ili vodu. S obzirom na to da se gradsko groblje nalazilo u zoni pod dejstvom neprijateljske artiljerije i snajperske paljbe, zelene gradske površine, kao i pomoćni teren Olimpijskog stadiona „Koševo“, pretvoreni su u groblja na kojima su sahranjivani poginuli građani Sarajeva.

 

Opet, zbog paljbe snajpera i granatiranja, sahrane su se često obavljale pod okriljem noći. Iako su se građani nadali da će brutalni napad na BiH izazvati međunarodnu vojnu intervenciju, ubrzo će shvatiti da su u zabludi, a, umjesto očekivane intervencije, na snagu je stupio embargo na naoružavanje koji je, zapravo, u potpunosti svezao ruke braniteljima grada i države. Grad je od strane Evrope i svijeta prepušten na milost i nemilost do zuba naoružanim napadačima, značajno pomognutima snagama iz Srbije. Sudbina grada i njegov opstanak bili su u rukama uglavnom nenaoružanih građana u gradu bez struje, vode, plina i osnovnih životnih namirnica. Branitelji, pod vodstvom skromno naoružanih snaga policije i Teritorijalne odbrane, izgledali su više kao ljudi koji su krenuli u večernji izlazak, u tenama. Od tih golorukih ljudi izrasti će Armija BiH. Ti ljudi bez oružja, ili sa ručno pravljenim puškama, stajali su na linijama odbrane iz dana u dan grčevito braneći pokušaje neprijatelja da prodre u grad.

 

Na linijama oko grada nerijetko su veoma duge linije branjene sa nekoliko pušaka i vrlo ograničenom količinom municije. Na nekim mjestima samo su zidovi kuća i zgrada razdvajali liniju fronta. Do početka juna poseban problem unutar grada predstavljale su kasarne JNA iz kojih je, također, dejstvovano po građanima Sarajeva. Ipak, njihovim iseljavanjem iz grada, branitelji su došli i do određene količine oružja i municije. Kako su upravo u tom periodu agresorske snage vršile žestoke napade na grad, ponovno je grad ostao bez minimalnih sredstava za odbranu. Većinu oružja i municije branitelji su osvajali u borbama kao ratni plijen, a u gradu je pokrenuta i tzv. namjenska industrija koja je za zadatak imala proizvodnju oružja. Pored nedostataka sirovina, u gradu je nedostajalo i gorivo i električna energija, pa je time automatski bila značajno limitirana i proizvodnja. Bez oružja i municije grad je bio osuđen na nestanak.

 

Na Sarajevo je u prosjeku dnevno padalo 329 granata različitih kalibara sa ogromnom razornom i bojnom moći.Nevjerovatan rekord od ispaljenih 3.777 granata na grad, zabilježen je 22. jula 1993., a procjenjuje se da je za vrijeme opsade sveukupno na grad ispaljeno preko 50.000 tona artiljerijskih projektila. Gotovo da nije bilo civilnog, kulturnog i vjerskog objekta da nije pretrpio štetu, ali ipak najveće stradanje doživjelo je stanovništvo Sarajeva. U Sarajevu je za vrijeme opsade na najsvirepije načine ubijena 11.541 osoba, registrirana po imenu i prezimenu, mjestu rođenja i pogibije, od toga 1.601 dijete, dok ih je preko 56.000 teže ili lakše ranjeno. Na meti sistematskog ubijanja pored odraslih sposobnih muškaraca jednako su bila zastupljena i djeca, žene, stare i iznemogle osobe među kojima neprijatelj nije pravio razliku u starosnoj dobi, polu i nacionalnosti jer je bilo jedino bitno ubiti što više ljudi. Po svim objektivnim analizama i stručnim vojnim procjenama, Sarajevo je trebalo pasti za nekoliko dana, a takve prognoze davao je i Karadžić sa ostalim rukovodstvom SDS-a.

 

No očigledno je da su svi potcijenili Sarajevo, to čudo bosanskog otpora koje ne samo da nije nestalo, već se branilo punih 1.425 dana što će ostati upamćeno kao najduža opsada grada u modernoj historiji ratovanja. . Nakon talačke krize UN-a, niza stravičnih masakara u Sarajevu i genocida nad Bošnjacima u Srebrenici, međunarodna zajednica je konačno bila primorana da reagira.NATO je krajem augusta 1995. iz zraka i sa zemlje napao vojsku Republike Srpske na teritoriji BiH, čime će joj zadati težak udarac od kojeg se neće oporaviti.Dejtonski mirovni sporazum potpisan je u decembru 1995. no ni poslije njega agresor neće propustiti priliku da još jednom podsjeti Sarajevo na sve dane stradanja.

 

Sa Grbavice, koja je tada još uvijek bila pod kontrolom Vojske Republike Srpske, 9. januara 1996. ispaljen je projektil koji je pogodio tramvaj te tom prilikom ubio jednu ženu i ranio 19. osoba, što su ujedno bile i zadnje žrtve opsade. Bosanska vlast je tek 29. februara 1996. opsadu Sarajeva proglasila okončanom.