ZNAČAJ LOKALITETA OLIMPIJSKE PLANINE IGMAN

​

Uz Igman, planinu na jugozapadnom obodu Sarajeva, vezuju se dva prirodna fenomena. Na lokalitetu tako prikladnog naziva „Mrazište“ zabilježena je apsolutno najniža temperatura u široj regiji -43,5°C. Druga se posebnost odnosi na Veliko polje, zaravan s najvećom koncentracijom ozona u Evropi, izrazito čistog i ljekovitog zraka u kome svaka molekula sadrži tri atoma kisika.

Planina Igman je nenadano postala planetarno poznata u najgorem vremenu, za vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu koja je trajala puna 44 mjeseca, od aprila 1992. do decembra 1995. godine. Nekadašnja Jugoslovenska Narodna Armija je još u miru pod izgovorom da vrši uobičajene manevre, sa svih strana višestrukim artiljerijskim obručima opkolila Sarajevo. Glavni grad države bio je hermetički stegnut punih 1.425 dana, što je najduža opsada nekog grada koju poznaje svjetska povijest. Sve to vrijeme, stanovnici Sarajeva su bili neprekidno granatirani, terorizirani artiljerijskom paljbom s okolnih brda, informativno odsječeni od svijeta s potpuno prekinutim cestovnim, željeznim, zračnim i telekomunikacijskim vezama i uglavnom izloženi svim nestašicama bez redovnog snabdijevanja vodom, strujom i plinom.

Sticajem okolnosti, jedini neokupirani pravac koji je povezivao glavni grad države sa vanjskim svijetom, ostao je Igman, kojeg su zaposjeli bosanskohercegovačke patriote, preduhitrivši u posljednji čas opaki naum srpskih snaga. Ta okolnost će se pokazati presudnom za opstanak Bosne i Hercegovine, budući da je ova planina u ratu imala dvostruko spasonosnu ulogu. Bila je bedem prema agresoru, a ujedno i kapija kroz koju su u grad prispjevali hrana, lijekovi i ostale potrepštine za život više od 300.000 ljudi u opsadi – pretežno žena i djece. 

Preko Igmana je u ratu vodio jedini put kojim su se uz neophodnu dozu lične sreće desetine hiljada prognanika mahom iz Istočne Bosne domogle neke od luka spasa na evropskom zapadu, pa i dalje. Ovaj put preko Igmana početkom devedesetih godina prošlog vijeka bio je najopasnija komunikacija u Europi, o čemu u svojoj knjizi „Završiti rat“ svjedoči i Richard Holbrooke, veteran američke diplomatije i jedan od tvoraca Dejtonskog sporazuma. Srpska vojska je paljbom iz protivavionskih topova, mitraljeza i snajpera, na dnevnoj bazi gađala sve što se micalo. Njene mete nisu bili samo civilni kamioni i autobusi, već nerijetko i vozila Ujedinjenih Nacija, kao i konvoji inostranih diplomatskih misija. Stoga su po padinama ove Olimpijske planine još dugo poslije rata bili vidljivi tragovi fatalnih zločina agresorske vojske. 

U nastojanju da napokon slomi otpor neusporedivo oskudnije naoružanih branitelja, neprijatelj je u ljeto 1993. godine poduzeo snažnu i dugotrajnu ofanzivu na Igman, no ipak nije uspio u svojoj rušilačkoj nakani. Igman su branili i odbranili pripadnici svih bosansohercegovačkih naroda i narodnosti iz Sarajeva, Hadžića, Ilidže, Zenice, Jajca, Foče, Trnova i iz cijele Bosne i Hercegovine. Ovakvoj vojsci koja je stasavala iz vrline svoga naroda, kalila se i uspinjala kroz sve uspješniji odbrambeni napor, sloboda je bila presudan motiv.

Odbrana Igmana bila je paradigma odbrane BiH u kojoj je izboren opstanak glavnog grada države i sačuvan njen hiljadugodišnji kontinuitet.

Braneći Igman, 416 mladića poginulo je u borbama, a da mnogi od njih nisu čestito ni zakoračili u život. Imena tih časnih ljudi zapisana su na nišanima, na hladnom mramoru, no oni i dalje žive u narodu, i živjet će zauvijek kao osobeni simboli onoga što je najbolje u karakteru ovdašnjeg čovjeka.

​

RATNA DŽAMIJA IGMAN

​

"Za nepuna tri mjeseca, izgrađena je prva ratna džamija u Bosni i Hercegovini"

​

U trenutku kada je rušilačka orgija agresora izgledala nezaustavljiva, na Igmanu je počela gradnja jedine islamske bogomolje koja je podignuta u zlom vremenu agresije na Bosnu i Herecegovinu.

Ratnu džamiju na Igmanu gradili su borci na vlastitu inicijativu u pauzama između redovnih odbrambenih zadataka. Ovim borcima džamija je bila težište smisla i istine života.

​

Muslimani u sastavu Armije Bosne i Hercegovine koji su tokom agresije 1992-1995. godine bili angažirani na planini Igman potvrdili su vjerničku ustrajnost u izvršavanju propisanih dužnosti. U prilagođenim prostorima za mesdžid tokom 1992. godine na prostoru Igmana i Bjelašnice džemat su organizirali i predvodili imami koji su bili u sastavu jedinica. Rukovodstvo Islamske zajednice je podržalo inicijativu muslimana nastalu početkom 1993. godine da se na prostoru Igmana organizira rad organa Islamske zajednice koji će brinuti o vjerskom životu muslimana u sastavu vojnih jedinica na prostoru Igmana i Bjelašnice kao i džematima Odbora islamske zajednice koji su bili izvan okruženog grada Sarajeva. 

​

U napadima agresorskih jedinica tokom juna i jula 1993. godine porušeni su i popaljeni svi objekti na Bjelašnici i Igmanu, a preživjeli muslimani su potrebu za prostorom mesdžida izrazili gradnjom džamije u slobodnom dijelu Igmana. 

Izgradnja džamije počela je u srijedu prijepodne, 17. novembra 1993. godine na raskrsnici puteva Kabalovo – Lasički stan i Hrasnički stan. Ratne okolnosti su nametnule da se konstrukcija objekta bazira na materijalu od drvene građe u dimenzijama 10x12 metara prema nacrtu arhitekte Osmana Smiječanina. Osnova objekta je oslonjena na drvene stubove sa četvovodnim krovom i drvenim minaretom. Radove su izvodili muslimani iz jedinica 1. korpusa, odnosno, jedinica koje su bile na vezi Komandi na Igmanu u uslovima smanjenih borbenih aktivnosti. Džamija je građena u zimskim uslovima otežanog kretanja kroz snježne nanose. Visokim htjenjem i naporom pripadnika jedinica Armije Republike Bosne i Hercegovine radovi su završeni i džamija je otvorena 05. februara 1994. godine.

​

Otvorenje džamije je ozvaničio dr. Mustafa Cerić, reisu-i-ulema IZ-e u prisustvu hfz. Ismeta Spahića, komandanta vojnih jedinica, predstavnika vlasti, stranih organizacija i brojnih muslimana iz sastava jedinica koje su u to vrijeme osiguravale koridor preko Igmana za Sarajevo. Džamiju su opsluživali imami iz sastava jedinica prema rasporedu sve do potpisivanja primirja i prestanka ratnih operacija kada su vojne jedinice napustile prostor Igmana.

​

Prva džamija, izgrađena još za vrijeme agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu, osim za obavljanje vjerskih obreda, služila je i za smještaj ranjenih boraca, i utoliko je njen značaj još naglašeniji.

Igmanska ratna džamija je sama po sebi dokaz ustrajnosti bošnjačkog naroda u njegovoj vjeri i kulturi.

Džamija u životu muslimana nije samo prostor u kojem oni obavljaju molitvu, već je ona i duhovno uporište opstanka cijelog naroda, svjedok njegovog historijskog trajanja, ali i obrazac suživota i dobrosusjedskih odnosa. Džamije su po prirodi stvari mjesta mira i spokoja u ovozemaljskom životu. Džamija je siguran znak povratka vjeri, obnovi čistog i uravnoteženog načina življenja. Vezujući svoje srce za džamiju musliman postiže trostruku zaštitu. Prva je zaštita sebe od sebe, druga je zaštita drugog od sebe, a treća zaštita sebe od drugoga.

Ova zemlja je izgrađena i podvizima hiljada svojih usnulih sinova. Oni su se plemenitošću uzdigli do primjera budućim naraštajima. Oni nisu mrtvi, mada se to nama može činiti. Oni su svjedoci istine i pravde, sila bez kojih bi nam zemlja pod nogama propala, a nebo nam se sručilo na glavu. Neka ih zato obasjava milost neizmjerna.

. . .

U određenom periodu džamija je bila bez nadzora pa je grupa muslimana zainteresirana za sudbinu džamije pokrenula inicijativu za obnovu koja se realizirala tokom 2000. godine. Temeljita rekonstrukcija je izvršena u periodu od 26. jula do 02. augusta pod nadzorom tadašnjeg komandanta 1. korpusa. Dodatni radovi na vanjskom uređenju 'harema' džamije, elektrifikaciji i izgradnji abdesthane sa priključenjem vodovoda nastavljeni su i završeni 02. novembra 2000. godine. U okviru izgradnje pratećih objekata i očuvanja pozitivnih tekovina rata prenesena je zgrada komande Bošnjačke brigade u dvorište džamije.

Džamija na Igmanu, kao svojevrsni spomenik culture koji baštini vrijednosti od posebnog značaja, danas je objekat otvorenog tipa u kojem se okupljaju muslimani svakog prvog petka u mjesecu radi džume. Česti posjetioci su planinari i turisti koji dolaze na područja planina Igmana i Bjelašnice. Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini je podržala inicijativu za očuvanje džamije i pruža podršku Džamijskom odboru prihvativši prijedlog da se prostor džamije na Igmanu označi za dovište u Bosni i Hercegovini gdje će se svakog prvog petka u augustu učiti Dova šehidima Bosne i Hercegovine.

​

Neki od graditelja džamije su preselili sa ovoga svijeta kao što su r. Rasim Durmo, r. Sulejman Dedić i drugi. Prostor Igmana je mjesto gdje se ponosno branila domovina i mjesto gdje se dostojanstveno iskazuju počasti poginulim braniocima i uči Dova šehidima Bosne i Hercegovine.